Mentalni procesi u mojoj glavi funkcioniraju pod očitim prisutstvom hormona koji me šibaju u predmenstrualnom ludilu. Ili sam trudna. Uglavnom, svijet se urotio da bih se ja osjećala prvo bijesnom i živčanom, a zatim tužnom i punom samosažaljevanja. Voljela bih leći u krevet, pokriti se dekom preko glave i prespavati dan, ali budući da sam u protestu zalupila vratima i rekla BM-u kako se vidimo navečer, osuđena sam na sjedenje u bircu. Hvala Slučajnosti koja je osigurala da u torbi koju sam zgrabila već imam laptop koji sam teglila na posao. Ovdje treba napomenuti da privremeno i povremeno radim u vrtiću. I tako se zabavlja današnju djecu. Laptopima. OK, danas su pristali i na crtanje bez da su urlali kako im je dosadno. Uspjeh. Dosta digresije.
Bijesna sam na cijeli svijet i na ljude koje ne poznajem, a koji me gledaju s omalovažavanjem samo zato jer ne govorim (još) njihov jezik, bijesna sam na sebe jer sam neorganizirana, bijesna sam i jer se ne znam na vrijeme razbjesniti nego dopuštam da mi svi usade osjećaj krivnje, bijesna sam jer se ne znam izboriti za sebe bez da se rasplačem od nemoći i bijesna sam jer ne znam na brzinu procijeniti jesam li ja u pravu ili osoba s kojom se svađam i trebam li se povući ili inzistirati na svojim tvrdnjama. Bijesna sam jer nisam jedna od onih koji se mogu prvo svađati, a onda se ispričati ako treba. Ja se prvo povučem, a onda se ljutim na sebe jer nisam na vrijeme reagirala.
Bijesna sam na BM-a, a znam da je on jednako toliko kriv koliko i ja, ako ne i manje, ali me u ovom trenutku toliko živcira da si ne mogu uopće zamisliti mogućnost smirenog razgovora s njim. I to zato jer mi je, da skratim priču, oduzeo zadovoljstvo da se ljutim na ljude s posla time što je sažeo moju priču na samo jednu rečenicu. A kada sam ja na to popizdila, zatvorio se u sobu. Najviše me izbaci iz takta kada mi netko ili a) sklopi slušalicu u pola rečenice ili b) zatvori vrata od sobe pred nosom. S BM-om u godinu i pol staža imala sam, koliko se sjećam, tri svađe. Ovo je treća. A čak se i nismo posvadili kako treba po mnogim kriterijima. Nije bilo vrijeđanja, nije bilo vikanja, sve je skupa trajalo 5 minuta. Njemu se nije dalo slušati moje histeriziranje, zatvorio se u sobu, i to je meni bilo dosta da uteknem iz stana. Zašto? Zato što me podsjeća na mojeg bivšeg i to me automatski toliko razljuti da sam spremna porazbijati cijeli stan.
I sad sam ovdje u bircu, osjećam se stravično jadno i tužno (više nisam uopće ljuta), a najgore je što nemam o tome ni sa kime pričati. Najgora mi je stvar u ovom gradu što mi je BM praktički jedini prijatelj. I kad se s njim posvadim, samo želim otići doma. Ovo nije doma. Ovo je grad u kojem živi BM i u koji ja uopće (još) ne pripadam. Najgora je stvar ta da više (ili još) ne znam gdje je doma.
A dobra je stvar (iako me u ovom trenutku i to živcira :-)) da će BM za 10 dana biti MM. :-) A loša je stvar da me strah da ću biti loša i histerična žena. Ali to je već priča za drugi post. I psihoterapiju. :-D
Oduvijek sam mrzila Valentinovo. Užasno su mi išla na živce plišana srca, i medvjedići koji drže plišana srca, i kartonska srca, i srca od čokolade, i razglednice sa srcima, i cvijeće za "one koje volimo" i sve ostalo što služi onima koji su zaboravili kupiti poklon da u zadnji čas nešto skupe i ne pojave se pred svojim partnerima praznih ruku. Jer to bi, naravno, bila katastrofa.
Što me dovodi do toga da nisam nikada razumjela ljude koji očekuju poklone na Valentinovo i ljute se ako ništa nisu dobili. MIslim, i da mi pokloniš plišanog medvjedića koji drži plišano srce na kojem pišem "I love you", gdje je umjesto "love" još jedno srce i da je sve uokvireno srcima, kuda ću ja, pobogu, s time? Nemoj mi poklanjati stvari samo da bi mi nešto dao. Hvala (pod "ti" mislim generalno, a pod "ja" mislim "ja" :-D).
Ali! Ali... Bivšim sam dečkima uvijek nešto poklanjala. Bilo mi je stalo do toga da obilježimo taj dan, koliko god mi sve oko istoga išlo na živce. I isto tako su mi išli na živce ljudi koji su govorili: "Valentinovo mora biti svaki dan!" i slične prekrasnoće. Ja sam redovito zabrinuto lunjala dućanima i tražila poklon za koji sam znala (ili mislila) da će moje dečke razveseliti. I ništa nisam očekivala zauzvrat (mislim da čak nisam ništa ni dobivala, ali toliko mi to nije ništa značilo da sam i zaboravila), ali sam voljela iskazati koliko mi je stalo poklonima.
A ove godine? Ništa. I prošle godine? Ništa! Hoće li zvučati patetično ako kažem da je meni i mom BM-u stvarno svaki dan Valentinovo? :-) Koliko to ranije nisam razumjela, sada shvaćam. Ne trebam ništa više od dana provedenog zajedno, makar ne radili ništa. Danas smo se malo dulje izležavali u krevetu (ali samo zato jer je nedjelja), otišli u teretanu, doručkovali, radili na zajedničkom poslovnom projektu (da! radili smo u nedjelju i uživali oboje u tome! :-)), večerali uz tv, a zatim sjeli svatko uz svoj laptop. I on sad tu nešto kraj mene tipka i sav je ozbiljan, a ja sam sretna i zadovoljna i baš mi je Valentinovo. :-)
Nadam se da ste i Vi sretni, bez obzira na dan u tjednu ili godini. :-)
Do čitanja,
Ja
Stigli smo u nepoznati nam grad 31.12. ujutro. Hladno je, maglovito je, ne vidimo više od par metara pred sobom, ali smo sretni i uzbuđeni i pije nam se pivo. Nakon ostavljanja stvari u hostelu, rane večere i lutanja po užem centru, spremni smo za proslavu Nove godine. U 17 sati popodne.
Našli smo nekakav kafić s jeftinom pivom, u podrumu stare zgrade u centru grada i smjestili se za masivni drveni stol. U kutu prostorije juke-box koji nitko ne koristi. Pa zašto ne bismo mi. Puštamo pjesme koje volimo, razgovaramo o različitim temama, pijemo pive, i i pive, i pive, šutimo, smijemo se, super nam je.
Pet sati kasnije i mnogo pivi kasnije, shvaćamo da moramo ostati budni još dva sata. U kafiću nema puno ljudi, svi su stolovi zauzeti, ali svi su nekako mirni i tihi. Meni se više ne da, glupa Nova godina. Da je bilo koji drugi dan, mogla bih već biti na putu do mekog kreveta, ali večeras moram čekati ponoć. Razmišljam o tome kako bi bilo super kada bismo upoznali nekoga novog, da nam podigne atmosferu, nas se dvoje i predobro znamo. Kako se uopće upoznaje nove ljude? Da im samo sjednem za stol i predstavim se?
U tom trenutku, do nas sjeda par Nijemaca. I njima je sve čudno i novo kao i nama, i oni su sami, i mogu li oni s nama za stol? Častimo pivom, nazdravljamo, smijemo se, znamo se milijun paralelnih godina. Piva, piva, piva i gotovo je vrijeme kada smijem doma! Izlazimo na glavni trg, odbrojavamo od 10 na nepoznatom jeziku, ljubimo se u ponoć, grlimo nepoznate ljude. Atmosfera je genijalna, ali ja sam pijana i rado bih na spavanje. Dočekala sam ponoć (ne osjećam se drukčije nego do prije par sekundi, plaši me malo ideja o 2010. godini) i time je moja misija završena.
Ali naši novi prijatelji inzistiraju na još jednom piću i ne prihvaćaju "ne" kao odogovor. Primaju me pod ruku i gotovo vuku nazad prema "našem" bircu. Puštam se nagovoriti, nije bilo preteško. Ulazimo u birc i... šok! Mjesto je prepuno ljudi, svi plešu na stolovima, grle se pijano i glasno pjevaju. Pa nije nas bilo dvadesetak minuta, kako je to moguće? Raspoloženje mi se znatno pojavilo, sjedam za stol i pijano, s osmijehom na licu, promatram ljude oko sebe. Za stolom prekoputa mene grupa od dvanaest mladih ljudi, Španjolaca, u ranim dvadesetima, svi zgodni i veseli. Njihovi mi osmijesi izazivaju osmijeh i ja ih promatram i veselim se njihovom veselju. A onda primjećujem kako su dvojica od njih jako bliska. Fizički. Grle se prisno, naginju jedan prema drugome, šapuću si u uho, drže se za ruke... Gledam i ostale i uočavam da se ostala četiri dečka tako ponašaju. Je li moguće da su sva šestorica gej? Kako bi to bilo čudno da su u tako maloj grupi prijatelja baš svi dečki gej! Naginjem se prema BM-u koji s našim novim prijateljima trusi Red-bull votku i informiram ga o svojim najnovijim zapažanjima. I on ih neko vrijeme promatra, a onda kima glavom i kaže: "Mislim da imaš pravo. Izgleda da su to tri gej para." Promatram ih i ja, i onda uočavam da se i cure maze! I one su lezbijke! Opet trgnem laktom BM-a i kažem mu: "I cure su gej." I on ih neko vrijeme promatra, a onda kima glavom i kaže: "Mislim da imaš pravo. Izgleda da je to šest gej parova." Čudno!
Potpuno neočekivano, svi gejevi silaze sa stolova i izgledaju kao da se spremaju otići. Ne! A atmosfera je bila super s njima! BM isto ne želi da odu i kaže kako ima rješenje. Naše zadnje strane novce ubacuje u juke-box i bira samo najgej hitove. I dok prostorijom odjekuju prvi zvuci pjesme Scissor sisters, svi se gejevi ponovno penju na stol.Prilazim jednom od njih koji stoji sa strane i pijana mu govorim na engleskom:
- Baš ste napravili super atmosferu u bircu, hvala. Već sam bila skoro na putu doma.
Osmjehuje mi se i kaže kako oni vole plesati. Ja ih malo gledam pa ne mogu odoljeti i kažem:
- Ali kako je čudno da ste baš svi gej u grupi! Je li to neko organizirano putovanje?
- Da, odgovara on sa smiješkom dok nam i BM prilazi. - Mi smo svi iz Valencije, nadodaje.
BM i ja kimamo glavom.
- Svi studiramo fiziku.
- Svi studirate fiziku? začuđeno pita BM.
- Da, kaže gej Španjolac.
- Na istom faksu? pita BM.
- Da, osmjehuje se gej Španjolac.
- I svi ste na istoj godini? čudi se BM.
- Da, smije se gej Španjolac.
- I baš svi ste gej? BM je u šoku.
- Molim? pita gej Španjolac.
- Kako to da ste baš svi na istom faksu, na istom odsjeku, na istoj godini - gej? pita BM.
- Pa nitko od nas nije gej! gleda nas zbunjeno očito ne-gej Španjolac.
BM gleda u mene zbunjeno. Ja sam zbunjena.
- Mi smo samo tjelesniji od vas, zapadnjaka, objašnjava.
Pokraj mene u sendviču plešu tri ne-gej Šanjolca, međusobno si podižu majice i maze se po trbusima. "Naš" ne-gej Španjolac grli BM-a i pokušava ga poljubiti da mu pokaže kako to heteroseksualci u Šanjolskoj rade.
- Mislim da je vrijeme za spavanje, kažem BM-u. Zakazali mi gej-radari, i više mi ništa nije jasno.
Drugo smo jutro dugo šetali ulicama nepoznatoga nam grada. I razmišljali o tome kako je lako uvjeriti se u bizarne stvari dok si pijan. Ali kako su nekad i "ne-bizarne" stvarnosti zanimljive. I tako smo započeli 2010. The end. :-D
Do čitanja,
Ja
Mislim da sve nas ljude uvijek najviše razljuti kada nam netko otkrije istinu o nama samima koju si ne želimo priznati. Znam da je sa mnom tako.
A upravo sam na taj način započela dan danas i bijesna sam kao... bijesna osoba. :-)
I to na sebe.
Jutro je počelo lijepo, uz prisilno buđenje, ali to je uvijek sa mnom tako... Kava, facebook, blog i onda... bum! Razgovor o tome što bih ja mogla promijeniti i drukčije raditi u životu kako bih bila aktivnija i zadovoljnija sobom. I ispada da mi se ništa ne da. Neizgovoreni je zaključak, naravno, bio kako u životu trenutno ne radim ništa. Sve čega se dohvatim dosadi mi za par dana. Jedino što želim je ležati u krevetu, gledati glupe serije i zaboraviti da svijet oko mene postoji. Čak mi se ni s BM-om trenutno ne da družiti, a to je za mene nešto posve novo (možda upravo zato jer s njim provodim previše vremena budući da ne radim ništa drugo?).
Dakle, raspravljali smo o tome što i kako i ja sam sve više shvaćala da gubim vrijeme ni na što, a da se to isto vrijeme može korisno iskoristiti. I onda sam postala bijesna na sebe, što se manifestiralo mojom ljutnjom na BM-a jer "meni se ne da nešto raditi samo zato jer mi ti tako kažeš!" i "Ubijaš mi svu motivaciju kad mi ovako dosađuješ!".
I onda sam ja malo ljuto šutila i pokušavala se ljutiti na njega, iako sam znala da sam ljuta samo zato jer mi je nabio na nos ono što me danima muči.
A istina je isto tako da, iako ja sve to znam, nemam želje pokrenuti se i samo želim da me se pusti na miru.
Moja motivacija uvijek dolazi iz vana. Idem u teretanu da bih ljepše izgledala, učim novi jezik da bih položila ispit, idem na posao da bih zaradila novce... OK, u svim tim stvarima uživam dok ih radim, i ponosna sam na sebe kada nešto stvarno i napravim, ali moram imati i razlog iza toga svega, nekakav cilj ili rok.
A ne želim da mi cilj bude da BM misli kako sam super (iako i to nekada pomaže). Voljela bih kada bih mogla te stvari raditi samo zbog sebe i da bih se ja sama osjećala dobro.
Je li moguće ikada sebe same uzeti kao mjerilo odličnosti ako se nalazimo u bilo kakvom odnosu s ljudima koji nas okružuju? Značilo bi to da ustvari ljude oko nas u potpunosti ignoriramo i zaključimo kako nam apsolutno nije stalo do njihovog mišljenja ili potvrde.
A ja nisam takva - meni treba potvrda ljudi oko mene, inače sam prenesigurna. Ali ako sam posve sama, ne osjećam nesigurnost! Paradoks.
O ovome ću još malo razmišljati. :-)
(Naravno, sat vremena nakon rasprave, zagrlila sam BM-a i rekla mu kako mi je puno lakše ljutiti se na njega nego na sebe. Iako, ponekad bih se voljela s pravom ljutiti na njega. Pa da se on meni mora malo umiljavati. Ali to mu nisam rekla.)
Do čitanja,
Ja
Imam dojam da trošim nevjerojatno puno vremena ne radeći ništa.
Ustvari, nije to moj dojam, to je potpuna istina. BM me probudi ujutro, napravi mi kavu, a ja zatim sjednem za laptop i gubim nekoliko sati na internetu dok on radi. To je došlo toliko daleko da se ponekad pravim da radim nešto korisno kad on uđe u sobu. Naravno, on ne može niti vidjeti što radim, a i ne brine ga to previše, tako da ispada da se ja pravim da radim nešto korisno sama pred sobom. Tužno.
Znam da ima toliko stvari koje bih mogla napraviti, ali nemam za to energije. Ne znam radi li se o "zimskom snu" ili sam samo nevjerojatno lijena, ali nikako da se uhvatim nečega što bih mogla/trebala raditi.
U ovom bih trenutku mogla: prevoditi par tekstova koji me čekaju na desktopu, pripremati se za instrukcije koje moram držati, probati nešto sašiti na mašini koju sam si kupila kako bih počela raditi nešto kreativno (i eventualno otkrila da sam nevjerojatni talent za šivanje :-)), a otada stoji u kutu sobe (istina, imala sam neuspješni pokušaj šivanja suknje, ali nisam došla dalje od toga), otići u teretanu i malo se iznojiti (neću se zanositi idejom da bih mogla i smršaviti)...
Moj je problem što mi sve to u teoriji zvuči super. I ja bih bila super-žena kada bih sve te stvari i napravila. A mogla bih. Samo da spremim laptop na stranu i natjeram se da krenem.
Ali, problem je u tome što nemam nikakve intrizične motivacije. Jedino zbog čega bih se sada natjerala sve to napraviti bilo bi da se mogu onda time hvaliti ljudima. Zvuči grozno, ali je iskreno. Sigurno bih se osjećala bolje da sad sve to napravim i sama sa sobom, ali ideja "osjećanja dobro" nije mi dovoljna da se pokrenem.
Dakle, imam s jedne strane želju osjećati se donekle loše kako bih se mogla naslađivati tim osjećajem (nekad je slatko patiti), a s druge strane želim napraviti nešto čime ću ostaviti dojam poduzetne, proaktivne i radišne osobe pred drugima, a tako i pred sobom.
Mislim da bi danas ova druga strana mogla predvladati. Ne da mi se truliti po stanu. A i BM je ponosniji kada dignem debelo dupe s kauča (kako on me ne podnosi, još mi uvijek nije jasno, ali ne smijem to uzimati zdravo za gotovo).
OK, čime da počnem?
Idem prvo provjeriti malo stanje na Facebooku.
Do čitanja,
Ja
Danas se ne osjećam dobro. Ne znam što mi je.
Ujutro sam već bila nervozna, sada sam prošla sve faze nerviranja da bih konačno došla do stupnja bezvoljnosti. Radila sam danas jedan sat (da, imam posao od tri sata tjedno), a ostatak vremena sam provela zamišljajući koliko bih sretna bila da dobijem posao na koji se planiram do veljače prijaviti.
A sada više ne znam bih li bila sretna jer je to nešto što stvarno želim raditi ili zato jer ću zvučati pametno kad kažem ljudima gdje radim. Nije da nisam kvalificirana za taj posao, i već sam ga prije radila, samo ne znam želim li ga samo zato jer se želim konačno bilo gdje zaposliti ili zato jer to stvarno želim raditi. A svejedno bih bila grozno razočarana da posao ne dobijem.
Nisam probala puno različitih stvari u životu. Možda imam neke skrivene talente? I što ako imam neke skrivene talente? Kako bih se ja ikada s time nosila, ovako nesigurna i isprepadana? I vrlo često i lijena i pasivna.
Što ja ustvari želim raditi?
Ima dana kada mislim da mogu sve što poželim i da samo trebam poželjeti (tada sam si najbolja na svijetu), a ima i dana kada se osjećam kao da za ništa nisam sposobna i tada sam najneambicioznija osoba ikada. Da me barem nešto trgne iz trenutačne apatije, a da to ne moram biti ja sama. Ne da mi se samo-motivirati. Danas sam i za to prelijena (istovremeno, da mi bilo tko drugi kaže da se sredim i nešto napravim sa svojim životom, zaklala bih ga na mjestu. Ustvari, ne bih. Ja bih se osobno rasplakala i bacila u samosažaljevanje, ali bih željela da se mogu razbjesniti. :-D)
Stalno imam osjećaj da će nešto krenuti na loše. U zadnje sam vrijeme bila previše sretna.
Vrijeme je za samo-motiviranje: Diži lijenu guzicu i iznoji se u teretani!
Ajde, dobro.
Do čitanja,
Ja
U posljednje vrijeme patim od želje da izgledam drukčije – htjela bih biti mršavija, promijeniti boju kose, više se šminkati, promijeniti stil odijevanja... S druge strane, ništa od toga se ne usuđujem napraviti (ok, osim mršavljenja – to mi se jednostavno ne da). Ustvari, možda usuditi se ponovno nije dobra riječ... Jednostavno – nikako da s pokrenem. čega se bojim?
Poželjela sam prije neki dan obojati kosu u plavo. Svijetlo, svijetlo blond. I kupila sam boju, i najerala Budućeg Muža da mi posluži umjesto frizerke (jer je on, za razliku od mene, eksperimentirao ranije s različitim bojama kose). Sjedila sam pred njim nervozna, u strahu, ali i s nekakvim pozitivnim nestrpljenjem i iščekivala veliku promjenu. A kad ono, nakon 40-ak minuta zamišljanja koju novu odjeću moram kupiti da bi odgovarala uz moj novi look, ostala sam potpuno razočarana bojom. BM je rekao kako izgleda super, a ja sam u svojoj glavi zamislila bila toliko radikalnu promjenu da je ova nova boja kose bila ni približno ono čemu sam se nadala.
I često se u životu osjećam tako. Dugo vremena oklijevam da nešto učinim, a kada se na to konačno odlučim – ostanem razočarana jer je u mojoj glavi stvar bila puno uzbudljivija nego što uistinu jest. Pa sam onda razočarana i sa sobom, jer sam toliko dugo čekala, maštala i u glavi preuveličavala stvari, samo kako bih otkrila da je stvarnost puno manje zanimljiva od mašte.
A danas sam napravila još jednu stvar koju prije nikad nisam. Otišla sam u shopping. Naravno da sam i prije kupovala odjeću, naravno da ovo nije bio prvi put da sam ušla u trgovinu, ali bio je prvi put da sam osjećala kako nešto moram kupiti kako bih se osjećala bolje i bila zadovoljnija sama sa sobom. I prvi put da sam nakupovala tonu stvari i nisam osjećala grižnju savjesti. Hvala Bogu konzumerizma na sniženjima! Prvi put da sam nakupovala stvari koje nisu moj stil, nego stil koji želim imati. Dakle, uz novu (ili ne baš) boju kose, ide novi stil odijevanja.
Postoji za to više razloga:
1) ne želim biti jedina žena u gradu koja je još uvijek odjevena kao buntovna tinejdžerica bez stila za oblačenje. Obične majice s kratkim rukavima, široke traperice i tenisice – doviđenja. Niste seksi i ja nisam seksi u vama. Bilo je lijepo dok je trajalo, ali od danas vas više nema u mome ormaru. Gledam sve zgodne žene oko mene i shvaćam da odjeća stvarno čini čovjeka – može i prosječno zgodnu curu učiniti ljepoticom. Vrijedi i suprotno.
2) Živim u novom gradu i u novoj državi što znači nekoliko stvari:
a) nitko me ovdje ne poznaje i nitko mi se neće čuditi kad prošećem u čizmama i kratkoj suknji. Ustvari, bolje rečeno, mogu izletjeti iz „sebe“ kakva sam doma, s prijateljima koji me cijeli život poznaju, i početi raditi na „sebi“ kakva želim biti – počinjem s vanjskim izgledom jer sam površna. :-) (ustvari, unutrašnje promjene su tema za nekoliko novih postova :-)) Doma je to teško jer sam ukalupljena u sebe kakva sam bila kad sam imala 18, kao da nisam niti svjesna toga da je otada prošlo više od deset godina.
b) praktičan razlog: moram imati odjeću u kojoj mogu prvo tražiti još jedan posao, a zatim na isti i odlaziti.
3) Želim biti BM-u zgodna. Da, da, jesam ja njemu uvijek najljepša žena na svijetu, ali svi znamo da nas naši obožavani drukčije gledaju onda kada ležimo pred televizorom u staroj trenirci, masne kose i onda kada ležimo pred televizorom u lijepoj trenirci, čiste kose (haha, kad sam počela pisati ovu rečenicu, znate svi što sam htjela reći, ali nakon prvog dijela, shvatila sam da ja doma stvarno puno ležim na kauču (kada ili radim na laptopu, ili buljim u tv) i da ne znam kako da dovršim rečenicu. Jer reći da vas netko drukčije gleda kada gledate tv u večernjoj haljini, nakovrčane kose, nema previše smisla. Tada vas gledaju sa čuđenjem, razmišljajući o tome kako ste i više ekscentrični nego što su mislili. :-))
Ali tako sam ja iz osobe koju zapravo i nije briga kako izgleda, postala osoba koju jako podižu komplimenti. A budući da ih više dobivam kad sam „zgodna“, žrtvovat ću se. :-))
4) Nikad nisam previše patila za lijepom odjećom. Čak štoviše, toliko me nije bilo briga kako izgledam, da mi je jedna poznanica ponudila posuditi svoje cipele kad smo išle van, samo zato jer joj je bilo malo neugodno da je vide sa mnom. Iskreno, nisam se uvrijedila, baš zato što me stvarno nije bilo briga. Ne da sam željela odaslati poruku bilo kakve vrste, jednostavno nisam marila za stil. A sada mi je počelo stati. Želim odjeću koja izgleda fino, koja je mekana, koja nije od umjetnih materijala i koju ću nositi svjesna toga da izgledam dobro, a ne samo zato da pokrijem svoje grešno tijelo budući da na Zemlji ne vlada običaj da ljudi hodaju goli. A i hladno je. :-)
Postala sam modni snob. Valjda sam počela odrastati blizu tridesete. :-) (iako, još uvijek kupujem samo u Zari, Promodu i sličnim trgovinama. Nisam postala toliki modni snob. Možda i zato što nemam pojma o odjeći. A i zato što kupovanje iste smatram bacanjem novaca – izgleda da se to ne mijenja. :-))
I tako sam ja danas kupila masu stvari koje nisu moj stil. Tri haljine, dvije majice, dvije suknje i džemper. I sve to za manje od 100 eura. I bila sam euforična i zadovoljna sobom, ali dok sam napisala ovaj tekst, oduševljenje mi je splasnulo. Eh, to je ta podvojena ličnost. S jedne strane želim uživati u ženskim stvarima, s druge se strane toga sama pred sobom sramim. Smatram ta mala zadovoljstva površnima, nebitnima, neprimjerenima meni, kakvom želim biti.
I ponovono se vrtim u krug. Više ni u što nisam sigurna. Tko sam ja i tko želim biti? Kako se prihvatiti u svim svojim oblicima i varijantama?
Barem imam temu za sljedeći post. :-) Sada idem paradirati stanom u novoj odjeći i probati vratiti izgubljeno dobro raspoloženje. Puno je zdravije veseliti se sitnicama nego to si braniti. :-)
Do čitanja,
Ja
Dakle, tako izgleda blog editor. :-)
Nisam imala pojma.
A čitam najmanje trideset blogova svakodnevno. Mislim da sam ja jedna od najvećih blogovskih voajera. Sve vas čitam, svaki dan. :-)
Osjećam strašnu tremu pri započinjanju pisanja - baš me zanima hoću li se ovako osjećati svaki put kada budem nešto objavljivala ili će mi to postati dijelom rutine. Uhvatila me panika pri ideji da ću ja sad nešto u svojoj glavi zamisliti, onda to natipkati, kliknuti "objavi" i neki će nepoznati ljudi to pročitati!
Iskreno, možda osjećam i veći strah od toga da ovo nitko neće pročitati... :-)
Dolazim u iskušenje da sve ispočetka započnem pisati, ili da sve izbrišem i kažem sama sebi da ću sutra nešto napisati, a onda da zaboravim na tu ideju. Ali to ne mogu. Zašto uopće pišem kada je toliko očito da me to ispunjava nevjerojatnim strahom i nervozom? I čega se zapravo bojim? To je dobro pitanje. :-)
Dakle, ležimo mi tako u krevetu, moj Budući Muž i ja, užasno mamurni i spremni za spavanje već u 20.30. I gledamo se ozbiljno i razgovaramo ozbiljno. Tema gotovo u rangu pitanja smisla života. Jedino što se ne radi o životu općenito, nego o mom životu. I što ja radim s istim (životom, je li) i jesam li sretna.
I jesam, sretna sam. Uglavnom. Jedino što u ovom gradu, i u ovoj državi, gdje sam se prije nekoliko mjeseci našla, nemam posla. A niti potencijalnog posla baš. Pa se osjećam kao da gubim vrijeme, kao da mi dani nemaju strukture, kao da sam potpuno beskorisna. I što manje radim, to ljenija postajem.
I kaže meni moj pametni Budući Muž da on mene jako voli, da vjeruje u mene i da misli kako sam ja jako kreativna, i pametna, i duhovita. I kažem ja njemu sva sretna: "Hvala". I onda on meni još kaže kako misli da je moje čitanje blogova gubljenje vremena i kako bih ja trebala početi pisati blog jer je to kreativan proces i dat će smisao bar jednom dijelu mojega dana. A ja njemu kažem kako ja ne volim pomisao na to da netko čita nešto što ja pišem i da je to pretenciozno i da se toga jako bojim, da me to čini nervoznom i uplašenom. I onda on kaže nešto, na što ja odgovorim nešto i tako mi razgovaramo još neko vrijeme prije nego ja samu sebe čujem kako mu obećajem da ću otvoriti sutra blog i napisati bar nekoliko rečenica.
I shvaćam kako me samo trebalo nagovoriti. Kako se ustvari veselim ideji da sam i ja jedna od "blogera". Kako me ujedno i plaši i veseli ideja da me netko čita i da ja na neki način ulazim u tuđe živote - ovoga puta ne kao promatrač, nego kao ona koja je promatrana.
I nisam mogla čekati do sutra - ideja o tome da formiram mjesto gdje mogu zapisati svoje misli, a da imam dojam da ih ustvari s nekime dijelim, čime one dobivaju malo više smisla, toliko me zaokupila da sam odmah lakonogo otrčala po laptop i donijela ga sa sobom nazad u krevet. Više mi se uopće ne spava. Budući Muž je pripremi večeru za mamurne koju upravo jedemo u krevetu, on gleda dokumentarac, a ja tipkam nešto što ću uskoro odaslati u svijet i neću se uopće okrenuti da bih provjerila zvuči li to lijepo ili ne. :-)
I jesam, sretna sam. Baš nam je lijepo. A najljepše mi je to što znam da me on dovoljno dobro poznaje da zna na što da me nagovara. :-)
Otvaram ovoj blog bez ikakvog plana - vidjet ćemo kamo će me odvesti. :-)
Lijep pozdrav svima,
do čitanja,
Ja
| < | veljača, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ne mislim da imam išta vrijedno za reći, ali ako se toliko ljudi služi blogom kao ispušnim ventilom, za što ne bih i ja? :-)
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr